U lancu prerade inženjerske plastike i specijalne plastike, plastične granule ključni su međuoblik koji povezuje smolaste sirovine i krajnje proizvode. Proizvode se miješanjem, taljenjem i ekstrudiranjem matrica smole, funkcionalnih punila i raznih aditiva, olakšavajući transport i mjerenje, te su prikladni za izravnu obradu u strojevima za injekcijsko prešanje i ekstruziju. Tako-zvani "snažni proizvođači plastičnih granula u Šangaju" obično se odnose na modificirane proizvođače plastike koji ne samo da posjeduju mogućnosti konvencionalne granulacije, već također dizajniraju formulacije i optimiziraju izvedbu na temelju zahtjeva primjene. Temeljna vrijednost ovih proizvođača leži u stabilnoj transformaciji formulacija laboratorijskog materijala u masovno-proizvedene proizvode u granulama, pružajući daljnjim kupcima ponovljiva fizikalna svojstva.
Iz perspektive sustava materijala, modificirane plastične granule pokrivaju širok raspon. Uobičajene modifikacije inženjerske plastike uključuju najlon, polikarbonat, polioksimetilen i poliester; specijalne modifikacije plastike uključuju materijale otporne na visoke-temperature ili visoko{2}}kemijske otpornosti kao što su polietereterketon, polisulfon i polimeri s tekućim kristalima. Osim toga, postoje modifikacije legirane plastike, termoplastičnih elastomera i fluoroplastike, među ostalima. Različiti supstrati određuju osnovne granice učinkovitosti plastičnih granula, dok je tehnologija modifikacije odgovorna za širenje tih granica. Na primjer, dodavanjem usporivača plamena može se poboljšati otpornost na vatru, uvođenjem vodljivih punila može se postići elektromagnetska zaštita, ojačanje staklenim vlaknima ili karbonskim vlaknima može poboljšati krutost i čvrstoću, a dodavanjem maziva ili nanopunila mogu se poboljšati tribološka svojstva.
Među raznim modifikacijskim tehnologijama, umrežavanje i kompoziti nanomaterijala i smola postali su važan smjer posljednjih godina. Tradicionalne modifikacije otporne-na habanje često se oslanjaju na dodavanje maziva kao što su politetrafluoretilen, grafit, molibden disulfid ili silikonsko ulje. Ovi aditivi smanjuju trošenje stvaranjem prijenosnog filma na površini trenja, ali su skloni kvaru pod velikim opterećenjima i visokim temperaturama. Nano-modifikacija ima drugačiji pristup. Koristi posebno obrađene nanočestice za podvrgavanje reakciji unakrsnog -vezivanja s makromolekulama smole u rastaljenom stanju-temperature, stvarajući jaču kemijsku ili fizičku vezu između anorganskih čestica i organske faze. Na ovaj način, nanočestice više nisu samo disperzna faza, već su integrirane s matricom smole, čime se mijenja ponašanje trenja površine materijala na molekularnoj razini i sustavno poboljšava otpornost na trošenje. Ova tehnologija je posebno vrijedna za pokretne dijelove kao što su zupčanici, ležajevi i klizači.
Ojačanje ugljičnim vlaknima još je jedna reprezentativna metoda modifikacije s visokim-učinkom. Kratka i duga ugljična vlakna mogu se umiješati u termoplastične smole u različitim omjerima, a disperzija smicanjem i impregnacijski premaz postižu se dvo-pužnim ekstruderom. U usporedbi s nearmiranom plastikom, plastika ojačana ugljičnim vlaknima pokazuje poboljšanja u vlačnoj čvrstoći, modulu savijanja i otpornosti na puzanje, dok je povećanje gustoće ograničeno, što olakšava smanjenje težine. Ovi materijali mogu zamijeniti neke komponente od ne-željeznih metala ili aluminijskih legura i sve se više koriste u strukturnim dijelovima dronova, komponentama industrijskih robota, laganim automobilskim dijelovima i sportskoj opremi. Važno je napomenuti da izvedba plastike ojačane ugljičnim vlaknima ne ovisi samo o sadržaju ugljičnih vlakana, već i o raspodjeli duljine vlakana, kvaliteti međufaznog lijepljenja i procesu oblikovanja.